Padanje u san
Sve je tako mirno, opet i sve tako napeto! Sve veća borba za vazduh, i sve jači pritisak oko vrata. Umiri se-uguši se, bori se-uguši se. Izmedju dve vatre. Četiri kruga, kao četiri omče. Omče koje su je hranile čitavih devet meseci sad je staviše na test. Probaće pa šta bude. Nije uspela. Taj prvi nalet vazduha joj otvori pluća poput noža koji raseca direktno do srži i ona se zaplaka. Isekoše joj okove i ona bi slobodna.
Plakala je, jer nije mogla da veruje da je ponovo tu. Sva sećanja su sad bila pod ključem. Znala je da se vratila zbog nečega, ali zbog čega? Znala je da je i pre tu bila, ali kada? I šta je to ona činila, zbog čega se morala vratiti? Trenutak istine, a onda... BAM! Lupiše vrata i kao šamar izbi joj iz glave i poslednje sećanje i ona pade u san.
Usledili su prvi osmesi, igranja, padanja, plakanja... Ubrzo je i prohodala, a zatim je počela i da pamti. Pamtila je sve. A na njoj je bilo da odluči šta će od toga sačuvati samo za sebe. Gledajući uglavnom tugu oko sebe, shvatila je da toj sredini fali malo vedrine i osmeha. To je to! To će biti njena odlika. Vedro, slatko, malo, umiljato stvorenje koje u sebi krije dušu sposobnu da upije daleko više tuge od tamo nekog sveštenika koji je ceo jedan svoj život podredio saslušanju ljudskih grehova i propovedanju tamo neke vere, okrutno smišljenog sistema zavere protiv ljudske slobode.